Drugim riječima, ako je približno jednakonadmoćnom argumentacijom kritiziraju različiti intelektualci, primjerice, PredragMatvejević, Duško Sekulić, Igor Mandić, Rudi Supek, Gojko Nikoliš, Vjeran Katu-narić, Petar Šegedin, Branko Horvat i Milan Kangrga, samo iznimna ignorancijamože polučiti čuđenje kada je problematičnost Šuvarove ostavštine u pitanju.
opa! evo Supeku komplimenta: superioran je Šuvaru!
aš se recenzent, a to sadveć pomalo predstavlja ozbiljan problem, pokazuje kao obični prepisivač. KritiziraŠuvarovu reformu obrazovanja, kaže da je bila "primitivna" i istodobno "utopijska".Problem se za recenzenta krije u tome što je kritiku Šuvarove reforme u ovoj knjiziveć obavio Rastko Močnik, otprilike po istoj liniji (dakako, spretnije), ali Pandžićto prešućuje i Močnikovim se nalazima koristi kao svojima.
je li moguće da je Pandžić plagirao Rastka Močnika?
Kamo glavinja ta recenzentova nesretna domovina za koju ja nemam razumije-vanja? U bolju budućnost u kojoj će postojati samo jedan horizont mišljenja i samojedan žargon. Kako izgleda recenzija u Pandžićevom jednožargonskom društvu ko-jemu stremimo? Pa tako da se sve prije 1990. otpiše. Bez želje za nekim nijansirani-jim zaključivanjem (što, inače, meni predbacuje), autor u dva navrata razlike izme-đu Šuvara i Praxisa odbacuje kao tek sitne čarke sličnomišljenika. U svom drugomtekstu kaže da su to "svađe unutar iste ideološke obitelji", dok u prvom zaključuje daizmeđu tih marksizama i nije bilo neke razlike kad su se tako brzo pomirili.
Dragojević jako lijepo uočava da se Pandžić zalaže za jednoumlje kojem bi komesarili gorljivi antikomunisti i neoliberali poput njegovih recenzenata Sesardića i Polšeka
Čini mi se da je dobar dio Pandžićeve kritike utemeljen na tome da je Pandžić htio da Dragojević napiše neku drugu knjigu o Šuvaru. Ili možda, da ne napiše o Šuvaru ništa.
ili barem da ne napiše ništa pozitivno, jer pripadnici jugoslavenske komunističke nomenklature ne zaslužuju da se o njima pozitivno piše
Knjiga se stoga pridružuje nizurecentnih pokušaja ideološke, političke i moralne rehabilitacije najviših dužnosni-ka jugoslavenskog komunističkog režima (usp. Jakovina, 2011; 2020; Klasić, 2019).Informaciju s kraja knjige o nadolasku doktorske disertacije o Šuvaru (427) stoga jepotrebno pozdraviti uz nadu da se njezin autor prilikom pisanja neće ugledati naDragojevićev biografski pokušaj.
Jakovina o Lončaru i Klasić o Špiljku su »recentni pokušaji ideološke, političke i moralne rehabilitacije najviših dužnosnika jugoslavenskog komunističkog režima«, kao i Dragojevićeva knjiga o Šuvaru. A to je nemoguće jer su jugoslaveni i komunisti u svojoj ideološkoj, političkoj i moralnoj suštini zločinci kao što pokazuje Pandžić knjigom o Supeku. živio zaključak!
prigodno za-boravljajući da je riječ o sporom koračanju prema liberalnoj demokraciji kroz rat zaosamostaljenje, postsocijalističku tranziciju bremenitu klijentelizmom, korupcijomi autoritarnom vladavinom te istovremeno prisutne kompleksne moderne i post-moderne društvene promjene, na krajnjoj se ljevici – kojoj nesumnjivo i Dragojevićintelektualno i politički pripada – uvriježila misao o fašističkom karakteru nove,nesocijalističke Hrvatske
okej, ipak je liberalna demokracija telos nacionalne povijesti hrvata
Zagovarajući kombinaciju "škole i tvornice" protiv navodnozastarjelog obrazovnog sustava i pedagogije kojom se služi "pedagoška birokracija",Šuvar se zbog svojeg političkog položaja zapravo javio u ulozi "političke birokracije"koja ima namjeru politizirati obrazovanje do krajnje moguće mjere.
šuvarica je problematična jer je socijalistička, ali dualno obrazovanje u zemljama kapitalizma -- ili kad se žele uvesti u post-socijalističkim državama -- nije problematično. to jako podsjeća na epizodu iz knjige o Supeku kad je komunistički princip odumiranja države very bad, ali su zato zagovornici države noćobdije (recenzenti Polšek i Sesardić te Supekova nevina žrtva Friedrich Hayek) very good.
Knjiga je politički i ideološki "nabrušena" što, imajući u vidu ranije iznesenu marksi-stičku pojmovnu i teorijsku podlogu te manjak metodološke, istraživačke, stilske ijezične discipliniranosti, nužno rezultira uporabom Šuvarove političke biografije zaslabo pripremljeno započinjanje polemika protiv svojih suvremenika-neistomišlje-nika i zauzimanje strana u današnjim političkim raspravama.
za razliku od Pandžićeve knjige o Supeku koja nije »politički i ideološki nabrušena« i ne može služiti za »započinjanje polemika protiv svojih suvremenika neistomišljenika i zauzimanje strana u današnjim političkim raspravama.«
U knjizi se brojne tvrdnje i objašnjenja doimaju nabacanima bez posebnog redadok ravnopravnu ulogu s pouzdanijim izvorima informacija imaju asocijacije (227,279), analogije (4-5, 334, 380, 123, 169) anegdote (22, 54) i autobiografske crtice(162-165, 180, 210-213). Štoviše, u mnogim se slučajevima izvori tretiraju jednako-vrijednima, neovisno o tome je li riječ o tekstu novinara i Šuvarova intimusa PereKvesića s Facebooka (240), intervjuu s književnikom i Šuvarovim komesarom Go-ranom Babićem (263-265), tekstu "karlovačkog aktivista" Petra Pavlovića (404-405)ili o "hrvatskoj" Wikipediji (48). Povrh svega, potonji je izvor na istom mjestu bezobjašnjenja svrstan u proizvode Šuvarovih "najžešćih neprijatelja" (ibid.). Dragoje-vić je čak, gotovo na tragu nastavaka biografije Josipa Broza iz pera povjesničara inovinara Vladimira Dedijera s početka 1980-ih, u knjigu uvrstio prilog filozofa ipublicista Borisa Budena o njegovom odnosu prema Šuvaru (324-333) ne navodećidovoljno snažnih razloga za takvu intervenciju
Pandžićeva pedanterija je stvarno uzorna i za svaku pohvalu!
Cijela je knjiga u stvari marksistički "obojena", unatoč manjku konkretnogi čvršće obrazloženog marksističkog okvira pa je prava šteta što se Dragojević ba-rem nije na samom početku deklarirao marksistom jer njegovo učestalo korištenjemarksističke literature upućuje na shvaćanje tvrdnji iz knjige kao neproblematičnogznanja o povijesti i društvu. Na ovaj je način pripremljen teren za metodološke iistraživačke probleme knjige.
na isti način, prava je šteta da se Pandžić na početku svoje knjige o Supeku ne deklarira kao nacionalist i liberal, nego svoju perspektivu predstavlja kao »neproblematično znanje o povijesti i društvu«.