aš se recenzent, a to sadveć pomalo predstavlja ozbiljan problem, pokazuje kao obični prepisivač. KritiziraŠuvarovu reformu obrazovanja, kaže da je bila "primitivna" i istodobno "utopijska".Problem se za recenzenta krije u tome što je kritiku Šuvarove reforme u ovoj knjiziveć obavio Rastko Močnik, otprilike po istoj liniji (dakako, spretnije), ali Pandžićto prešućuje i Močnikovim se nalazima koristi kao svojima.
je li moguće da je Pandžić plagirao Rastka Močnika?
Kamo glavinja ta recenzentova nesretna domovina za koju ja nemam razumije-vanja? U bolju budućnost u kojoj će postojati samo jedan horizont mišljenja i samojedan žargon. Kako izgleda recenzija u Pandžićevom jednožargonskom društvu ko-jemu stremimo? Pa tako da se sve prije 1990. otpiše. Bez želje za nekim nijansirani-jim zaključivanjem (što, inače, meni predbacuje), autor u dva navrata razlike izme-đu Šuvara i Praxisa odbacuje kao tek sitne čarke sličnomišljenika. U svom drugomtekstu kaže da su to "svađe unutar iste ideološke obitelji", dok u prvom zaključuje daizmeđu tih marksizama i nije bilo neke razlike kad su se tako brzo pomirili.
Dragojević jako lijepo uočava da se Pandžić zalaže za jednoumlje kojem bi komesarili gorljivi antikomunisti i neoliberali poput njegovih recenzenata Sesardića i Polšeka
Cijela je knjiga u stvari marksistički "obojena", unatoč manjku konkretnogi čvršće obrazloženog marksističkog okvira pa je prava šteta što se Dragojević ba-rem nije na samom početku deklarirao marksistom jer njegovo učestalo korištenjemarksističke literature upućuje na shvaćanje tvrdnji iz knjige kao neproblematičnogznanja o povijesti i društvu. Na ovaj je način pripremljen teren za metodološke iistraživačke probleme knjige.
na isti način, prava je šteta da se Pandžić na početku svoje knjige o Supeku ne deklarira kao nacionalist i liberal, nego svoju perspektivu predstavlja kao »neproblematično znanje o povijesti i društvu«.